Razgovarali u Dubrovniku, 27. travnja 2014.
Iñaqui Carnicero pripada mlađoj generaciji španjolskih arhitekata koji nastupaju nakon razdoblja globalnog uspjeha španjolske arhitekture. Kao i García Abril, on dolazi iz okruženja madridske Politehnike, gdje je djelovao kao nastavnik prije nego što je prešao na američki Cornell.
U svom radu bavi se konceptualnim i sistemskim procesima u uvjetima reduciranih materijalnih mogućnosti. Pažnju je pobudila njegova konceptualna transformacija jedne od hala Matadere – madridske klaonice – u prostor kulturne namjene. Metoda rada Iñaquija Carnicere istraživačka je, u smislu optimalnog prostornog performansa.
ORIS: Vaš projekt Hangar 16 u kompleksu Matadero rigidna je konstrukcija s obzirom na to da je otporna na promjene i procese koji se oko nje odvijaju, dok ona zadržava svoj glavni koncept, glavnu ideju. Bili ste prisiljeni reducirati projekt, ali usprkos tome, on je ostao onakav kakvog ste ga i zamislili. Jeste li o tome razmišljali kad ste započeli projekt?
Carnicero: U ovom slučaju, bio je to zatjev samog natječaja. Nisu spominjali fleksibilnost, ali željeli su istovremeno imati više različitih programa i to je, mislim, na jedan način bio prvi put da sam ozbiljno shvatio važnost ove strategije u arhitekturi. Morali smo ukloniti sve nepotrebno jer je budžet bio smanjen. Na kraju smo realizirali važne geste – one kojima se mnogo postiže. Na primjer, velika vrata – to je vrlo jednostavna konstrukcija od čelika, ali otkrili smo da proučavajući razne načine rotacije možemo razviti različite konfiguracije, kako bi omogućili da se u prostoru dogode razne aktivnosti.